NAČIN ŽIVOTA Digitalne tržnice su OK, ali nikad neće zamijeniti odlazak na placu

29. March 2020. VeeMee

Placa, Dolac, Pazar… draga su mjesta gdje se bruse socijalni kontakti, stvaraju prijateljstva, hoda među bancima, nadvikuje, pogađa za cijenu, mjerka, ocjenjuje, smije, ljuti…

Placa, Dolac, Pazar… Generacije nas u dobroj su mjeri odgojile, a i odgojit će bude li sreće, tržnice. Nisu to velike trgovine još većeg trgovačkog centra gdje se kraj polica prolazi satima a da se riječ ne izgovori, nije to kreditna kartica koja se samo prisloni uz onaj stroj što je očita, nisu to ni agresivne reklame, ni glazba što perfidno tjera na akcijsku kupnju.

Tu se bruse socijalni kontakti, stvaraju prijateljstva, hoda među bancima naćuljenih ušiju da se čuje što je nova pa makar da je i trač, nadvikuje, pogađa za cijenu, smije, ljuti.

Tu se mjerka, ocjenjuje, biva isti i kad si drugačiji, jer u redu za ribu ili u mesnici svi smo manje-više isti, ako nismo našli načina da zaslužimo oboritu ribu ili dobru janjeću plećku ispod banka. Zbog tržnica nas vole turisti koji bjesomučno troše filmove na raznobojne štandove, sluđeni valjda što u nas ne mora svaka mrkva biti jednake duljine.

Tu se mjerka, ocjenjuje, biva isti i kad si drugačiji, jer u redu za ribu ili u mesnici svi smo manje-više isti, ako nismo našli načina da zaslužimo oboritu ribu ili dobru janjeću plećku ispod banka. Zbog tržnica nas vole turisti koji bjesomučno troše filmove na raznobojne štandove, sluđeni valjda što u nas ne mora svaka mrkva biti jednake duljine.

A ako je još sreće da su vas roditelji kao mlada tjerali da obavite spizu, spežu, špecerej, ono što je nekad možda bila i muka, preraslo je s vremenom u temelj jestiva života i ritual koji se na radost unutarnjeg mira odvija makar jednom u tjednu.

Doći na ribarnicu, stat’ u red za plavu ribu što je u Antonija uvijek svježa i gledati ga kako u milisekundu zna procijeniti kako s kojom mušterijom treba, dok mu snažni otac vazda onako vikinški mrk iza njegovih leđa čisti velike bokune, to nije ribarnica – to je teatar!

Antonio za ribu, Neno za meso, Brankica za zeleno… A onda smo bez tog teatra i bez dragih ‘glumaca’ ostali.

Nezapamćena situacija

Tržnice i pripadajuće im trgovine su zatvorene. Je li trebalo?

– Zatvaranje tržnica je, koliko znam, nezapamćena situacija. Sjetimo se samo sarajevske tržnice Markale koja je radila tijekom cjelokupne okupacije Sarajeva, čak i nakon granatiranja 1994. i 1995. kada je na tržnicama poginulo dvjestotinjak ljudi. Tržnice su esencijalni dio gradske opskrbe hranom, a ostaju otvorene tijekom najvećih kriza.

Njihova životnost leži u sposobnosti prilagođavanja, neposrednosti i labavoj pravnoj reguliranosti koja omogućuje improvizaciju. U ovoj situaciji, kada su razlozi zatvaranja razumljivi, morali bismo biti svjesni da nismo u poziciji baciti ni zalogaja hrane, a to će se vjerojatno dogoditi. Koliko će sad malih proizvođača ostati s viškom hrane? Koliko će se njih uspjeti mobilizirati na neki drugi način, digitalni ili neki drugi, je pravo pitanje?

Tržnice su zatvorene zbog neodgovornosti i nediscipliniranosti kupaca, i vjerujem da je to bila teška odluka.

Ovaj put moramo razmišljati ne samo o kupcima nego prvenstveno o ljudima koji proizvode hranu u malim količinama. O lokalno proizvedenoj hrani uvelike ovisi urbana prehrambena održivost i samodostatnost – osobito u situaciji kada se granice mogu zatvoriti – i ona je prioritet!

Nadam se da će uprave pronaći neki model u kojem će se tržnice ipak otvoriti i omogućiti prodaju hrane koja je našim kumicama i kumekima egzistencijalno pitanje – ističe tako Jelena Ivanišević s Instituta za Etnologiju i folkloristiku, autorica »Povijesnog rječnika Hrvatskog kulinarstva«.

Prisilni odmor

Za sad, je međutim, na snazi odluka što nam je tržnice zatvorila.

Kako nabaviti valjano jestivo, kako uopće nabaviti namirnice, postaje svakim danom od ove korone tim veći izazov, koliko god da svakim danom ima više internetskih tražilica s imenima OPG-eova i trgovina koji dostavu nude.

Mogu li uopće svi i znaju li svi preko noći preći na internetsku prodaju!?

Antonio Faflja i otac mu, ribari su Raba. Mlad a već iskusan, vješt i komunikativan, iskren a to je, kad se riba kupuje, valjda i najvažnije. Ulovili smo ga, a gdje drugo nego, u ova pandemijska doba, kod kuće. Ni na moru nije jer je bura, a i da je ulova, na zagrebački Dolac se ne može. Robu je dotjerati nemoguće.

– Vidite i sami kako je. Do daljnjega svi smo na prisilnom odmoru – veli nam Antonio.

Radi se oko mreža, priprema nešto, ma nije to to. Pitamo ga hoće li nestati tržnica dok ova nevolja s koronom ne prođe, ili će se kupci vratiti.

– Vratit će se, ča se ne bi vratili. Inače, i mene je zvalo dosta ljudi za dostavu, ali ja to ne mogu organizirati. Teško je to nekom nešto obećati kad čovjek ne zna što će uopće uloviti. Nemoguće je – kazuje.

Gdje plasirat’ ulovljeno, kako dostavit’, isplati li se uopće. Teško, kaže Antonio.

Sve se i na otoku postrožilo, trajekti idu dvaput na dan, kretanje je ograničeno, ono međugradsko, makar ta mogućnost postoji ako je iskaznice.

Ali, ići od zgrade do zgrade i nuditi ribu, a bez puno zaposlenih koji će teoretski pokrivati kvart po kvart, nemoguće je. Šalimo se pa mu kažemo da će nam onda za Veliki petak morati poslati sliku kakve oborite ribe iz kaića ulovljene, ne iz koče jer se ne isplati na more kočom kad plasirati ulovljeno nemaš gdje.

Smije se Antonio, a onda pita kakvo je stanje u Zagrebu, gradu u koji je sve do jučer na dnevnoj bazi dolazio punih kašeta ribe da bi se praznih doma vraćao. Kilavo je. A na Rabu?

Strah od »na divlje«

– Ako ništa drugo evo smo si na okupu, mama kuha ručak, ja i tata u garaži mreže kupamo, sve je kao prije nekih 15, 20 godina kad smo počinjali – kaže Antonio.

Onaj Neno do Mesnica je Nenad Erdelić.

– Živi smo, to je u najvažnije – kaže nam, prije svega, Neno.

Vraća se pričom sve do dana kad su tek večer prije nego se dogodilo doznali da će se tržnice zatvoriti. Požurili su meso iz mesnice podijeliti, razveli ga naokolo i sada ne radi. Ljudi ga zovu, pitaju za dostavu, ali ga je, priznaje, strah radit to ‘na divlje’.

– Nemam pojma što napraviti. Uzeti li, recimo, neki lokal pa iz njega dostavljati!? Ne znam – kaže Neno.

U pravu je kad kaže da nije meso tjestenina, da jest bilo bi lakše u ovoj situaciji u kojoj jesmo. Na vagi je, u dilemi što mu je činiti, a na pitanje je li ih netko pokušao organizirati, okupiti da im je lakše dostavu neku organizirati i da znaju po kojim pravilima, kaže da nije. Čini mu se da nitko s tim i ne želi imati posla.

– Da nas bar puste unutra na tržnicu, pa da možemo slagati meso za ljude. Ne moramo raditi kao tržnica – razmišlja na glas Neno.

Ali, ne želi nitko potpisati odgovornost ni zbog potresa, makar je Dolac prošao dobro. Zapravo, čeka se nekakav mig s vrha, gdjegod da je taj vrh. Valjda će ga, tog miga, biti baš kao i one šunke za Uskrs ako se nađu kanali za distribuciju.

Police supermarketa

Brankica Solina na Dolcu ima štand s povrćem koji jednako voli i običan svijet i znani hrvatski chefovi. Ako ništa drugo uzgaja ona klice koje su na široko poznate. Cijela obitelj od toga živi. Pitamo je jesu li se uspjeli prilagoditi ovoj izvanrednoj situaciji?

– Trudimo se, ali nije jednostavno. Dali smo na našoj Facebook stranici popis robe, javljaju se oni koji bi radili dostavu, priča kako bi se navodno placevi dijelom možda mogli i otvoriti. Vidjet ćemo kako će biti – kaže Brankica.

Jest, postoje platforme, web stranice preko kojih se roba nudi. Ali…

– Realno, za koga je to!? To je za ljude koji se s tim već bave. Što sada možemo ja i još stariji od mene, što mi znamo o tehnici, platformama. Da nemamo djece, mogli bismo sjest’ i plakat’. Nije to baš tako jednostavno – veli Brankica.

Spominjemo joj sramežljiv spomen mogućnosti da domaća roba konačno dođe ne police velikih trgovačkih lanaca, no sumnjičava je glede toga. Jednostavno, kaže, nije to lako, ni svakom od malih proizvođača doći do velikog, ni centru od svakog ponaosob uzimati robu. A hoćemo li se vratiti tržnicama!? Neće ih valjda nestati!?

– Tko to zna. Ja se nadam da neće. Mi živimo jedino od toga. Nadam se da neće nestati – kaže Brankica Solina.

Preživljavanje OPG-ova

S »čuvajte se« u ime pozdrava završili su svi ovi razgovori. Kako se zvalo Nenu, Brankicu, Antonia, tako je svatko od nas mogao nazvati svoga nekog dobavljača.

Kud sve zajedno ide, lako je moguće da nam taj direktan poziv dobavljaču bude i najbolji način opskrbe. Da će zatvaranje tržnica biti veliki udarac za obiteljska poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj, nema dvojbe. Službeno je OPG-a u nas oko sto tisuća, onih koji svoju robu plasiraju na tržište, oko 70.000.

Podaci kažu da ih je oko 20 posto ovisno o prodaji na tržnicama, 30 posto ih opskrbljuje trgovine, oko 10 posto prodaje veletrgovinama, pet posto robu šalje u izvoz, a preostalih 35 posto su mali OPG-ovi, koji robu prodaju lokalno. Nadu u preživljavanje OPG-ova, poglavito ovih ovisnih o prodaje na tržnicama, daje tvrtka VeeMee koja je, daleko prije aktualne nevolje, ima i koja godina, napravila internet platformu koja sad već okuplja oko 1200 OPG-ova iz cijele Hrvatske, i preko koje se kupci direktno mogu povezivati s proizvođačima, odnosno dogovarati dostavu hrane na neki punkt ili pred kućna vrata.

Marko Kozjak iz tvrtke VeeMee kaže da je tražilica na platformi nikad aktivnija, ima dnevno i po 50.000 pregleda. Nema toga što se na njoj ne može naći, mlijeko, meso, voće, povrće, jaja, ulja, med… Tu su proizvodi iz cijele Hrvatske, s poznatim porijeklom. Pitamo Kozjaka može li platforma spasiti OPG-ove.

– Baš sam sad pričao s prijateljem koji je OPG-ovac, koji je s nama od početka i koji je imao benefite od našeg sustava od početka, ali sad mu ne mogu pomoći – na to nam reče Kozjak.

Čovjek o kojem govori bavi se proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda i da bi bio likvidan, mora mu prodaja biti između 300 i 500 tisuća kuna. Njemu narudžba od 500 ili 1.000 kuna robe ne znači praktički ništa.

– Koliko god mi imali te informatičke sustave i sve, mi na žalost ne možemo pomoći ljudima koji su u srednjoj klasi. Veliki prodaju trgovačkim lancima, a i oni danas prodaju puno manje robe, srednji ne znaju kud će s robom jer nisu ni za trgovačke centre ni za kućnu prodaju, a mali kojih najviše ima su za kućnu prodaju i njima možemo najviše pomoći – iskreno će Kozjak.

To je, kaže, na žalost realnost. Upozorava on već više godina kako nam je proizvodnja mala, kako je opasno nasloniti se posve na turizam. Dobro radi, recimo, Varaždinska i Međimurska županija, s dobrom proizvodnjom kupusnjače, mrkve, krumpira, ali opet nedovoljno za potrebe svih nas, Grad Zagreb i okolica ima male proizvođače to je dobro. A Rijeka?

– Riječani imaju medare. Odnosno, ima u Rijeci i okolici proizvođača, ali sada se postavlja pitanje može li jedan grad poput Rijeke biti opskrbljivan od svojih okolnih OPG-ovaca. Ja vam na to nemam odgovor. Zašto? Zato jer je na mojoj platformi najviše pokriveno varaždinsko područje, Zagrebačka županija i Grad Zagreb – kaže Kozjak.

Digitalne tržnice

Platformu ove vrste najavljuje i Ministarstvo poljoprivrede. No, zašto nova kad Kozjak kaže da, zajedno s Ministarstvom, u kratkome roku mogu proširiti mrežu dostave proizvoda s OPG-ova po cijeloj Hrvatskoj.

Jer, ljudi se i dalje i sve više javljaju Kozjaku željni da ih se uvrsti na platformu. Pa ih i besplatno upisuje jer ima u ovo situaciji, kako kaže, nema srca reći da to nije sve besplatno.

Možda su rješenje digitalne tržnice, kaže Kozjak. Bile bi to platforme na koju bi se uvrstili svi proizvođači koji prodaju na tržnicama, objavili njihovi kontakti, ali samo oni dobavljači koji robu mogu dovesti na kućni prag. Moglo bi to riješiti aktualne probleme onih koji imaju robu, mogu je i dostaviti, ali nemaju kome.

A dok digitalnih tržnica ne bude i dok se gradovi na njih ne odluče, Kozjak posve konkretno nudi pomoć i rješenje Gradu Rijeci i poljoprivrednicima Rijeke i okolice u situaciji koja nas je zadesila.

– Neka se jave nama, mi ih uvrstimo u sustav u roku od 48 sati, a na stranicama Grada Rijeke neka im isto izlistaju kontakte za ljude koji ne koriste internet u toj mjeri. Na gradskim stranicama imat će kontakte, a kod nas profile što proizvode i što se kod njih može kupiti. I neka se ljudi zapravo direktno dogovaraju s proizvođačima.

Jer, priča o internet trgovini funkcionirala je do prije tjedan dana. Danas pada u vodu. Nemate Glovo, nemate Uber, nemate taksiste, ne mislim doslovno već ih nema dovoljno da sve opskrbe, sve stanove, sve kuće. Nema standardizirane procedure koja omogućuje distribuciju ovih razmjera. Sve pada na pleća privatnika koji mora sam sebi dati propusnicu, garantirati da je zdrav i dostavit hranu na kućni prag i naplatit to normalno – predlaže Kozjak.

Samo da se ne bi ljudi plašili sigurnosti!? Kozjak kaže da se treba držati mjere što ih propisuje Stožer Civilne zaštite.
– Normalno je da je tu Stožer koji će dati upute, ali mora i postojati odgovornost ljudi koji to rade, koji prodaju robu i onih koji je kupuju – kaže Kozjak.

Standard porijekla

Ode li se na VeeMee, prvo što se tamo nađe je standard porijekla. S obzirom na to da se svakim danom više pojavljuje web stranica, web shopova, da svi nešto nude sve je očitije da imamo deficit standardizacije.

Pouzdanog dobavljča i nije lako naći, odnosno lako je pogriješiti i da su idealna vremena. Na koncu se najčešće ide tamo gdje je dobra preporuka. S druge pak strane toliko je toga da se teško može reći da izbora nema bilo da idete na stranice poput veemee.eu, finotekadostava.com, eceker.hr, bilo da na Facebooku konzultirate Špajzu, Domaće je domaće, Domaću butigu…

Ima izbora, ljudi se snalaze, i oni što prodaju i oni što kupuju. Vremena su taman takva da bi bilo mudro i razmišljati što nakon, kakvu poljoprivredu želimo za pet godina, kako učiniti OPG-ove otpornijima na krize svake vrste, kako domaći proizvod plasirati bolje i kako podići i organizirati proizvodnju. Ovime se vraćamo na ona pitanja koje VeeMee postavlja od svog početka: tko, što, gdje i koliko? Neka rješenja su tu.

A tržnice? Vratit ćemo se mi njima, to nam je jednostavno u krvi.

Autor: Siniša Pavić

Izvor Novi List:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/NACIN-ZIVOTA-Digitalne-trznice-su-OK-ali-nikad-nece-zamijeniti-odlazak-na-placu?meta_refresh=true

 

 

Izradu ove mrežne stranice sufinancirala je Europska unija iz europskih strukturnih i investicijskih fondova. www.strukturnifondovi.hr Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europski fond za regionalni razvoj Sadržaj publikacije/emitiranog materijala isključiva je odgovornost VeeMee Više o projektu